DONIRAJ
ANALIZE
AKTIVNOSTI
MULTIMEDIJA
O NAMA
Interaktivna mapa
Mega Menu Link
Account options
My AccountMy OrdersSupport
Connect with us

Analize

Naš istraživački tim kroz objavljene analize pruža objektivne informacije u cilju boljeg razumevanja globalne, regionalne i nacionalne bezbednosti.

Amerike Azija Bliski istok i afrika Naoružanje i vojna oprema

Aktivnosti

Naš istraživački tim kroz objavljene analize pruža objektivne informacije u cilju boljeg razumevanja globalne, regionalne i nacionalne bezbednosti.

Publikacije Projekti Vesti

Multimedija

Naš istraživački tim kroz objavljene analize pruža objektivne informacije u cilju boljeg razumevanja globalne, regionalne i nacionalne bezbednosti.

Reportaže Galerija Podkast (u izradi)

O nama

Tim istraživača i saradnika okupljenih u organizaciji fokus svojih aktivnosti usmerava na istraživanje, praćenje i analizu različitih aspekata bezbednosti sa kojima se suočava savremeno društvo.

O CeGIT Naš tim U medijima Statut Kontakt

Aktivnosti

Naša vizija je savremeno, stabilno, sigurno i bezbedno društvo.

Analize

Naš istraživački tim kroz objavljene analize pruža objektivne informacije u cilju boljeg razumevanja globalne, regionalne i nacionalne bezbednosti.

Multimedija

Video i foto materijal sa događaja koje pratimo.

O nama

Tim istraživača i saradnika okupljenih u organizaciji fokus svojih aktivnosti usmerava na istraživanje, praćenje i analizu različitih aspekata bezbednosti sa kojima se suočava savremeno društvo.
Idi nazad

Dva Sudana: Trnovit put ka demokratiji

Stanovnici Južnog Sudana okupili su se jula 2011. godine na ulicama Džube da bi svjedočili istorijskom trenutku, proglašenju nezavisnosti i međunarodnog priznanja najmlađe države na svijetu. Time je stavljena tačka na četrdesetogodišnji rat između muslimanskog sjevera i većinski hrišćanskog juga, koji je po ovu zemlju imao devastirajuće posljedice. Najduži sukob u istoriji afričkog kontinenta odnio je preko dva miliona života, dok je više od 5 miliona stanovnika interno raseljeno, a desetine hiljada žena i djece podvrgnuto modernom ropstvu kao žrtve trgovine ljudima. No, temelji nove državnosti, postavljeni su nekoliko godina ranije. Predstavnici Vlade Sudana i Narodnog pokreta za oslobođenje Sudana potpisali su 9. jula 2005. godine u mjestu Naivaš u Keniji, Sveobuhvatni mirovni sporazum (Comprehensive peace agreement), čime je omogućeno uspostavljanje trajnijeg mira u duboko podeljenom sudanskom društvu.

Sporazum, baziran na šest protokola definisao je osnovne principe na kojima će počivati buduća vlast. Najvažniji među njima, Mahakos Protokol, predvidio je uspostavljanje šestogodišnjeg prelaznog perioda u kome će Južni Sudan imati pravo da upravlja unutrašnjim poslovima na svojoj teritoriji i ravnopravno učestvuje u nacionalnom parlamentu. Ostali protokoli mahom su se bavili pitanjem granica, raspodjele resursa i kontrole naftovoda, što je konačno i objedinjeno u pomenutom mirovnom sporazumu, koji je osim prekida sukoba, predviđao i osnivanje Nacionalne naftne komisije. Posebno važna odrednica odnosila se na mogućnost sprovođenja referenduma za nezavisnost Južnog Sudana, do koga je i došlo šest godina kasnije.

Prevelika očekivanja i želja za demokratizacijom društva doprinijeli su da na pomenutom referendumu, prema preliminarnim rezultatima, 99% građana podrži osamostaljenje južnog dijela i stvaranje nove države. Međutim, nada o demokratskoj budućnosti ubrzo je izgubljena, jer su neriješena pitanja granica, naftnih izvora ali i statusa izbjeglica kojima je prijetila apatridija ponovo zaoštrili odnose dvije zemlje.

Građanski rat u Južnom Sudanu

Uporedo sa pogoršanim susjedskim odnosima Južni Sudan je, samo dvije godine nakon osamostaljenja, bio na ivici građanskog rata. Prvobitne etničke razmirice preklopile su se sa političkom borbom između predsjednika Salve Kira Majardita koji se nalazio na čelu Narodnog pokreta za oslobođenje Sudana i njegovog bivšeg zamjenika Rika Mačara koji je predvodio Narodni pokret za oslobođenje Sudana u opoziciji. Upravo ovaj sukob prouzrokovao je jednu od najvećih humanitarnih kriza u modernom svijetu. Procjenjuje se da je raseljeno oko 2,7 miliona ljudi, dok je milion građana pobjeglo u izbjeglištvo u susjedne zemlje. Za broj umrlih ne postoje pouzdani podaci, ali se procjenjuje da oni prelaze cifru od 400.000 lica.

Uprkos naporima da se okončaju višegodišnji sukobi, do trajnijeg mira između zaraćenih strana nije došlo sve do početka ove godine, kada je usljed povećanog međunarodnog pritiska na dvojicu lidera formirana nova koaliciona vlada. Podršku tom procesu pružile su između ostalih i SAD koje su uvodeći sankcije članovima Kirove vlade direktno doprinijele okončanju mirovnih pregovora. Prelomni trenutak desio se 22. februara, a kao najznačajniji rezultat bilo je postavljanje vođe pobunjenika Rika Mačara na mjesto potpredsjednika.

Tako formirana koaliciona vlada počivala je na dvije ključne tačke sporazuma. Sa jedne strane Kir insistira da se Mačaru onemogući dovođenje ličnih bezbjednosnih snaga u prestonicu države jer, podučen prethodnim iskustvom, strahuje od ponovnog izbijanja nasilja. Iako je potpisivanjem prvog mirovnog sporazuma 2015. godine, Mačar vraćen na mjesto potpredsjednika, samo nekoliko mjeseci kasnije sukobi su ponovo buknuli a glavni grad je potpuno devastiran.

Mačar, sa druge strane zahtjeva smanjenje broja saveznih država sa 32 na 10, jer smatra da je njihov broj prvobitno povećan zarad redefinisanja granica u korist Dinka. Iako su ovim sporazumom otvorena vrata novoj demokratskoj budućnosti, najveći izazov miru predstavlja upravo međusobna nepovjerljivost dvojice lidera koji potiču iz rivalskih etničkih grupa, Dinka i Nuer.

Pripadnici plemena Dinka (foto: Randy Fath/splash)

Duga istorija konflikta ovih etničkih zajednica, oko plodne zemlje i pašnjaka eskalirala je tokom sudanskog građanskog rata. Vlada Sudana je iskoristila neprijateljstvo između plemena da bi osigurala strategiju u borbi protiv separatista sa juga, a velika količina vatrenog oružja je tradicionalne konflikte pretvorila u oružane sukobe. Potpisivanjem ranije pomenutog Sveobuhvatnog mirovnog sporazuma, polu-autonomni Južni Sudan je postao poprište političke borbe između Nuera, pristalica sudanske vlade i Dinka koji su se zalagali za otcjepljenje. Sukob je kulminirao 2013. godine kada je predsjednik Južnog Sudana Salva Kir, otpustio svog zamjenika Mačara, što je bio povod za početak građanskog rata.

Revolucija u Sudanu 

Dok se Južni Sudan nosio sa unutrašnjim sukobima i siromaštvom koje je posljedica dugogodišnjeg građanskog rata, njegov sjeverni susjed krenuo je putem demokratskih reformi. Kada su građani izašli na ulice Kartuma u decembru 2018. godine, međunarodna zajednica nije mogla da se ne zapita da li je na pomolu drugo Arapsko proljeće. Protesti koji su započeli zbog povećanja cijena hljeba i loše ekonomske situacije u državi, uskoro su prerasli u revoluciju koja je završena državnim udarom. Dotadašnji predsjednik Omar el Bašir upravljao je Sudanom skoro trideset godina, donoseći zakone koji su degradirali ljudska prava i osnovne ljudske slobode. Raspuštanje parlamenta i proglašenje vanrednog stanja u aprilu 2019. godine, bila je kap koja je prelila čašu. Veliki broj demonstranata ubrzo je zbog toga blokirao Generalštab i predsjedničku palatu, zahtjevajući ostavku predsjednika i njegovih bliskih saradnika.

Iako je jedan dio snaga bezbjednosti i specijalnih jedinica predsjedniku el Baširu pružao bezrezervnu podršku, redovna vojska uvijek je bila bliska sudanskom narodu. Zbog toga je 11. aprila stala na stranu demonstranata i uhapsila el Bašira, čime je njegova tridesetogodišnja autokratija konačno završena. Time su Sudanci pokazali da je moguće vlast promijeniti i mirnim putem. No, prvobitnu euforiju zbog početka demokratske ere uskoro je zamjenio teror.

Vlast u državi preuzeo je general Avad ibn Auf, bliski saradnik svrgnutog predsjednika. Iako je dao ostavku već sledećeg dana, a njegovo mjesto zauzeo general Abdel Fatah el Burhan, masovni protesti su nastavljeni. Formirajući “sit-in” ispred Generalštaba, građani su zahtjevali stvaranje civilne vlade i rušenje sudanske “duboke države”. Glavni razlog nezadovoljstva predstavljalo je formiranje Prelaznog vojnog savjeta, nedemokratskog tijela koje je iskoristilo polet narodnog otpora da bi učvrstilo položaj vojnih struktura u državi. Uprkos tome što su protesti počeli mirno, “Darfurski scenario” uskoro se ponovio u sudanskoj prestonici.

Revolucija u Sudanu (foto: Crisis Group)

Paravojne formacije, predvođene novom sudanskom vladom, 3. juna su otvorile paljbu na demonstrante, usmrtivši pri tome više od stotinu nenaoružanih civila. Sprovodeći teror nad građanima, pripadnici Snaga za brzu podršku uhapsili su ili teže povrijedili više stotina ljudi, a zabilježeno je i preko 70 slučajeva silovanja muškaraca i žena. Međutim, svjetska javnost za ove stravične događaje saznala je nešto kasnije, budući da je tadašnja vlada onemogućila korišćenje interneta čime je izvještavanje o počinjenom masakru učinila gotovo nemogućim.

Ipak, represivne mere sudanske države nisu bile dovoljne da zaustave pokrenutu lavinu. Građani predvođeni radničkom klasom nastavili su da insistiraju na ispunjenju svojih zahtijeva, a nakon masovnih demonstracija 30. juna država nije imala mnogo izbora. Time je dugo očekivani sporazum između Prelaznog vojnog savjeta i opozicije konačno sklopljen u Džubi 5. jula iste godine.

Pomenutim sporazumom formirano je Suvereno vijeće, vojno-civilno tijelo sačinjeno od 11 članova, sa ciljem upravljanja državom u trogodišnjem tranzicionom periodu do održavanja demokratskih izbora. Predviđeno je da vojni i civilni predstavnici dijele vlast u periodu od tri godine i tri mjeseca, po principu rotacija. Pored toga, sporazum je predvidio i pokretanje nezavisne istrage o pomenutom krvoproliću u Kartumu.

Međutim, nisu svi učesnici demonstracija bili zadovoljni postignutim rezultatom. Prodemokratski aktivisti ostali su skeptični po pitanju podjele vlasti pa su nastavili sa svojim protestima pozivajući građane na „Marš od milion ljudi“. Novi protest imao je za cilj da zajedničkim snagama izvrši dodatni pritisak na Suvereno vijeće, kako bi došlo do izbora kompetentnih i politički nepristrasnih sudija. Razlog za to bio je opravdan strahom da će lideri starog režima, kao i odgovorni za masakar u Kartumu, na kraju ipak ostati neprocesuirani. Međutim, nedavno pokretanje postupka protiv bivšeg predsednika Omar el Bašira, kome se sudi za vojni udar i preuzimanje vlasti u Sudanu 1989. godine, kao i za ratne zločine i genocid u Darfuru prekretnica su u izgradnji demokratskog društva u ovoj afričkoj državi.

Rat u Darfuru

Početkom 2003. godine izbija sukob u Darfuru, kada su Narodni pokret za oslobođenje Sudana i Pokret za pravdu i jednakost (PPJ) objavili rat sudanskoj vladi. Objava rata inicirana je ekonomskim zapostavljanjem regiona kao i nemogućnošću vlade da odbrani lokalno stanovništvo od napada Arapa. Za razliku od Sudanskog građanskog rata koji je bio religijske prirode, ovaj konflikt je imao etničku pozadinu. Lokalno, muslimansko stanovništvo Darfura pobunilo se protiv tlačenja od strane arapske, takođe muslimanske vlade, zahtjevajući nezavisnost. Humanitarna kriza u Darfuru skrenula je pažnju međunarodne zajednice prvenstveno zbog nehumanih tehnika ratovanja. Džandžavidi, paravojna vladina formacija, koristila je silovanje, progon i izgladnjivanje kao oružje čineći ovaj sukob surovim.

U junu 2005. godine, Međunarodni krivični sud pokrenuo istragu o zločinima nad civilima u Darfuru. Međutim, tamošnja vlada odbila je da sarađuje u postupku negirajući bilo kakvu povezanost sa pomenutom militantnom grupom. Četiri godine kasnije, Omar el Bašir postao je prvi predsjednik u istoriji koji je tokom trajanja svog mandata optužen za zločine protiv čovječnosti.

Mapa Južnog Sudana i Sudana, uključujući i Darfur

No, uprkos izuzetno napetoj situaciji, 2010. godine u Dohi su organizovani pregovori između Pokreta za pravdu i jednakost i sudanske vlade, čime je zvanično otpočeo mirovni proces. Iako se predstavnik pomenutog PPJ uskoro povukao zbog nemogućnosti dogovora oko ključnih pitanja, pregovori su nastavljeni. Oformljen je Pokret za slobodu i pravdu (PSP), grupa sačinjena od 11 pobunjeničkih frakcija s ciljem predstavljanja ujedinjenog glasa Darfurskog naroda. Konačno je došlo do potpisivanja Doha dokumenata za mir u Sudanu 14. jula 2011 godine. Iako je Sporazum u Dohi nagovjestio i održavanje referenduma za trajno rješavanje administrativnog statusa pokrajine Darfur, do toga nije došlo. Sukobi su uskoro nastavljeni, a stalno nasilje u ovoj regiji predstavlja prijetnju po sveopšti mir u regionu.

Neriješena pitanja 

Najveći pomak ka demokratizaciji učinjen je u oktobru 2020. godine, kada je odlukom tadašnjeg predsjednika SAD Sudan uklonjen sa liste država koje finansiraju terorističke organizacije. Ova odluka Trampove administracije uslovljena je plaćanjem odštete u iznosu od 335 miliona dolara u korist žrtava terorističkih napada, što je sudanska vlada objeručki prihvatila. Uklanjanje sa liste ključni je korak za dobijanje međunarodnih pozajmica i pomoći, koji su neophodni za obnovu ekonomije budući da Sudan ima dug veći od 60 milijardi dolara. Sa druge strane, ovo predstavlja i glavni podsticaj Sudanu da uspostavi diplomatske odnose sa Izraelom. Ujedno je to bio i veliki plus za Trampa na proteklim izborima imajući u vidu da se njegova administracija zalagala za priznanje Izraela od strane muslimanskih država.

Trenutno je odnos između dva Sudana stabilniji nego ikada, što je u oktobru 2020. godine rezultiralo otvaranjem međusobnih granica prvi put nakon devet godina. Uzrok zatvaranja granica bila je Hegliška kriza, kratki oružani sukob koji je izbio 2012. godine kada je Južni Sudan napao naftno polje u pokrajini Heglig. Manji pogranični obračuni su nastavljeni do potpisivanja Sporazuma o saradnji (Cooperation Agreement) u Adis Abebi, septembra iste godine. Dogovor se ticao raspodjele nafte, mobilnosti građana i uspostavljanja trgovinskih veza. Iako je ovaj sporazum tada nagovještavao novo poglavlje u odnosu između dvije države, on nikada nije implementiran.

Otvaranju granica prethodilo je potpisivanje Mirovnog sporazuma između vlade Sudana i Sudanskog revolucionarnog fronta koji sačinjava pet oružanih grupa udruženih sa četiri politička pokreta. Ceremonija je održana u prestonici Južnog Sudana, Džubi, u prisustvu međunarodnih predstavnika uključujući predsjednika Čada, Somalije i premijera Egipta, zajedno sa izaslanikom SAD za Južni i Sjeverni Sudan. Sporazum je rezultat jednogodišnjih pregovora i adresovao je niz fundamentalnih pitanja uključujući Sudansku krizu u Darfuru i drugim marginalizovanim regijama, u cilju vraćanja izbjeglica i interno raseljenih lica u njihove domove. Takođe ticao se realizovanja vizije o Novom Sudanu, koji će poštovati različitost sudanskog naroda i jednakog državljanstva bez obzira na vjersku, nacionalnu i etničku pripadnost.

Podvučena je i potreba uključivanja boraca iz oružanih frakcija potpisnica mirovnog sporazuma u Sudansku nacionalnu armiju. Ipak, dvije velike grupe poznate kao Sudanski oslobodilački pokret i Narodni sudanski oslobodilački pokret koji predvodi Abdelaziz el Hilu nisu učestvovali u pregovorima o zaključenju mira, što prijeti da postane veliki bezbjednosni problem u ovom regionu. El Hilu zahtjeva formiranje sekularne države u kojoj religija neće imati uticaj prilikom donošenja zakona kao i raspuštanje vojnih jedinica bivšeg predsjednika Omara el Bašira.

Ipak, čini se da nisu učinjeni pomaci oko pitanja oblasti Abjej. Ova pogranična regija je donošenjem Abjej Protokola 2005. godine stavljena pod specijalni administrativni status i oformljena je komisija za utvrđivanje granica. Protokolom je predviđeno i održavanje referenduma kojim će stanovnici odlučiti da li će se regija pripojiti Sjevernom ili Južnom Sudanu, ali do njega nikada nije došlo. Spor oko granica doveo je do oružanog sukoba između juga i sjevera zemlje, a da bi se spriječilo nasilje širih razmjera, predstavnici obe strane složili su se da konflikte riješe pred Arbitražnim sudom u Hagu, četiri godine kasnije. Iako je arbitraža redefinisala granice u pomenutoj oblasti, one su i dalje ostale uzrok tenzija između dvije države.

Aktuelni problemi oba Sudana

Iako je prelazna vlada Sudana dozvolila rad nevladinim organizacijama protjeranim za vrijeme prethodnog režima, što je omogućilo pružanje pomoći najugroženijim stanovnicima, povećanje cijena osnovnih životnih namirnica prijete da izazovu glad u državi. Povećanje cijena hljeba i nedostatak brašna doveli su do formiranja redova ispred pekara i masovnih demonstracija u glavnom gradu, a građani su revoltirani slabim uslovima života i nemogućnošću prelazne vlade da se izbori sa ekonomskim izazovima. Nezadovoljstvo stanovnika je očekivano imajući u vidu da je utrostručavanje cijena hljeba bio okidač i za ulične proteste protiv ael Bašira u decembru 2018. godine.

Prema podacima Kancelarije UN za humanitarna pitanja, humanitarnu pomoć zahtjeva 9,3 miliona stanovnika Sudana, što je skoro četvrtina populacije. Iako su se oružani sukobi uveliko smanjili prethodnih godina, problem interno raseljenih lica je ostao bez rješenja. Izbjeglice i tražioci azila, bilo da su smješteni u kampovima ili izvan njih, i dalje nemaju osnovne uslove za život i neophodna im je humanitarna pomoć i zaštita.

Iako je građanski rat okončan, Južni Sudan je još uvijek jedna od najopasnijih država za humanitarne radnike. Od početka građanskog rata, sukobljene strane su koristile izgladnjivanje kao tehniku ratovanja. Najmanje 122 humanitarna radnika su ubijena tokom rata, a većina ih je iz Južnog Sudana.

Iako je trenutna situacija između dva Sudana stabilna, međusobne razmirice predstavljaju prijetnju dugoročnom miru. Česti pogranični konflikti, kao i neriješena pitanja granica ostavljaju otvorenu mogućnost rasplamsavanja sukoba. Ipak, neminovno je da su učinjeni koraci ka demokratizaciji društva. Otvaranje granica će omogućiti mobilnost stanovnika, vraćanje izbjeglica i interno raseljenih u svoje domove. No, da bi se moglo govoriti o trajnom miru, neophodno je da se riješe goruća pitanja koja su mirovnim sporazumima gurana pod tepih, prije svega status pokrajine Abjej.

Teodora Rajić

Diplomirala na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu, smer međunarodno pravo. Od 2020. godine angažovana je kao stažista-istraživač i regionalni koordinator Centra za geostrateška istraživanja i terorizam.
Diplomirala na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu, smer međunarodno pravo. Od 2020. godine angažovana je kao stažista-istraživač i regionalni koordinator Centra za geostrateška istraživanja i terorizam.

Najnovije