DONIRAJ
ANALIZE
AKTIVNOSTI
MULTIMEDIJA
O NAMA
Interaktivna mapa
Mega Menu Link
Account options
My AccountMy OrdersSupport
Connect with us

Analize

Naš istraživački tim kroz objavljene analize pruža objektivne informacije u cilju boljeg razumevanja globalne, regionalne i nacionalne bezbednosti.

Amerike Azija, Australija i Okeanija Bliski istok i afrika Evropa Naoružanje i vojna oprema Articles in English

Aktivnosti

Naš istraživački tim kroz objavljene analize pruža objektivne informacije u cilju boljeg razumevanja globalne, regionalne i nacionalne bezbednosti.

Publikacije Projekti Vesti

Multimedija

Naš istraživački tim kroz objavljene analize pruža objektivne informacije u cilju boljeg razumevanja globalne, regionalne i nacionalne bezbednosti.

Reportaže Galerija Podkast (u izradi)

O nama

Tim istraživača i saradnika okupljenih u organizaciji fokus svojih aktivnosti usmerava na istraživanje, praćenje i analizu različitih aspekata bezbednosti sa kojima se suočava savremeno društvo.

O CeGIT Naš tim U medijima Statut Kontakt

Aktivnosti

Naša vizija je savremeno, stabilno, sigurno i bezbedno društvo.

Analize

Naš istraživački tim kroz objavljene analize pruža objektivne informacije u cilju boljeg razumevanja globalne, regionalne i nacionalne bezbednosti.

Multimedija

Video i foto materijal sa događaja koje pratimo.

O nama

Tim istraživača i saradnika okupljenih u organizaciji fokus svojih aktivnosti usmerava na istraživanje, praćenje i analizu različitih aspekata bezbednosti sa kojima se suočava savremeno društvo.
Idi nazad

Nedavno postignut dogovor i odluka EU, G7 i Australije da ograniče cenu ruske nafte na 60 dolara po barelu, aktuelna grejna sezona kao i embargo na dalje dopremanja ruske nafte putem naftovoda JANAF, ponovo su u fokus šire javnosti stavili pitanje energetske bezbednosti. Iako je istorijski posmatrano, ovaj vid ekonomske bezbednosti postao naročito aktuelan tokom naftne krize 1973. godine, nakon otpočinjanja ruske agresije na Ukrajinu 24. februara ove godine, Evropa se našla u sličnoj situaciji. Naime, ključno pitanje, koje je i dalje aktuelno, bilo je kako u novonastalim okolnostima obezbediti sigurno snabdevanje Starog kontinenta energentima kao što su nafta i gas.

Analiza evropske agencije za istraživanje Eurostat pokazuje da u zemlje EU iz četiri glavna izvora snabdevanja gasom, odnosno sa teritorija Ruske Federacije, Kraljevine Norveške, Narodne Demokratske Republike Alžir i  Države Katar, dolazi gotovo tri četvrtine ukupnih količina ovog energenta. Isti izvor navodi i da je tokom 2020. godine skoro identičan procenat ukupnog uvoza sirove nafte za potrebe zemalja EU takođe dolazio izvan njenih granica, u najvećoj meri iz Ruske Federacije i iz Sjedinjenih Američkih Država. Uz njih, Unija se ovim energentom snabdevala i uvozom iz Kraljevine Norveške, Kraljevine Saudijske Arabije, Ujedinjenog Kraljevstva, Republike Kazahstana i Savezne Republike Nigerije. Imajući navedene pokazatelje u vidu, jasno je da EU ne samo da je u velikoj meri zavisna od uvoza energenata iz inostranstva, već se taj uvoz u najvećem delu bazira na energentima koji dolaze iz Rusije. Ukoliko se na listu uvoznika pored članica Unije dodaju i zemlje koje još uvek nisu postale deo EU, poput Moldavije, Bosne i Hercegovine ili Severne Makedonije, onda se situacija dodatno usložnjava, budući da se one gotovo stoprocentno oslanjaju na naftu i gas iz Ruske Federacije.

U podjednako nezavidnom položaju nalazi se i Republika Srbija, kako zbog svog energetskog (ne)umrežavanja sa ostatkom Evrope, nerešenog pitanja diverzifikacije i ruskog monopola u energetskom sektoru, tako i zbog odluke da ne uvede sankcije zvaničnoj Moskvi. Na sve to, dodatni problem stvara i odluka, odnosno najave Evropske komisije da će se obustaviti isporuka nafte preko JANAF, jedinog naftovoda preko kog se ovim energentom snabdeva naša zemlja. Međutim i pored svih izazova čini se da su neki konkretni potezi već napravljeni, naročito na polju obezbeđivanja gasa. U prilog tome govori činjenica da je početkom oktobra otvoren gasni interkonektor između Grčke i Bugarske u dužini od 182 km, putem kojeg će se preko terminala u Aleksandropoliju transportovati gas iz Azerbejdžana, a čiji bi nastavak iz Sofije trebalo da prođe i kroz Srbiju. Ukupna dužina dvosmernog gasovoda Niš-Dimitrovgrad-Sofija između Srbije i Bugarske je 170 kilometara, od čega je 109 kilometara dužina gasovoda u Srbiji, a radovi na ovom projektu u našoj zemlji otvoreni su prvog februara ove godine. Gasovod je projektovan za kapacitet od 1,8 milijardi kubnih metara gasa godišnje, a završetak radova planiran je krajem 2023. godine. Prema dostupnim informacijama, vrednost projekta iznosi 85,5 miliona evra, od čega je 25 miliona evra kredit Evropske investicione banke, 49,6 miliona evra su bespovratna sredstva iz IPA fonda EU, dok je preostalih nešto manje od 11 miliona evra obezbeđeno iz budžeta Srbije i sredstava Srbijagasa.

Početak radova na gasnom interkonektoru Srbija - Bugarska (video: EU u Srbiji)

Ruski gas kao snažna poluga moći

Probleme, slične onima sa kojima se suočava Srbija deli i većina drugih država na Balkanu, bez obzira na to bile ili ne članice EU i NATO, a sve zajedno se, između ostalog i zbog problema sa energentima, nalaze pod određenom vrstom pritiska od strane Moskve. Kao jedan od možda i najočiglednijih primera jeste stvaranje političke nestabilnosti u Bugarskoj tokom juna meseca ove godine, kada je došlo i do izglasavanja nepoverenja vladi Kirila Petkova. Shvativši problem koji stvara zavisnost od ruskih energenata, Evropa je uvidela i potrebu za alternativama i brzim rešenjima, poput izgradnje LNG terminala za prihvat tečnog naftnog gasa i njegovo skladištenje, kako bi se u slučaju obustave snabdevanja moglo obezbediti neometano funkcionisanje privrede. U našem okruženju, jedan od terminala izgrađen je na ostrvu Krk u Hrvatskoj (koji se sada dodatno proširuje), a izgradnja još dva terminala planirana je u Albaniji i Rumuniji. Ipak, ova alternativna rešenja mogu samo otkloniti deo posledica, ali ne i uzroke problema. Zbog toga se čini da je jedino rešenje za ovako snažnu energetsku krizu diversifikacija energetskih izvora, putem koje bi države slabile potencijalne i realne pritiske onih koji izvoze resurse, kao što je slučaj nakon otpočinjanja ruske invazije na Ukrajinu. Tako je posebno na značaju dobio gasovod TANAP (Trans-Anadolian pipeline), koji je izgrađen 2016. godine, a koji gas crpi iz basena Kaspijskog jezera i od 2020. godine distribuira ga do Balkanskog poluostrva.

Uz ovaj gasovod koji polazi od Azerbejdžana i prolazi kroz Tursku podjednako je značajan i gasovod TAP (Trans Adriatic Pipeline), koji sa tursko-grčke granice ide sve do Apulije, regije na jugoistoku Italije, snabdevajući pomenutim energentom još Grčku i Albaniju. Uz ova dva, takoreći osnovna gasovoda, svedočimo i ranije pomenutom gasnom povezivanju Grčke i Bugarske, čijim se puštanjem u rad pitanje gasnog umrežavanja Balkana dodatno unapredilo. Koliko je ovo pitanje značajno za region govori i podatak da je puštanju u rad novog gasovoda prvog oktobra pored predsednika Bugarske i Grčke i drugih zvaničnika sa Balkana prisustvovala i predsednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen. Ukoliko se u obzir uzmu aktuelne geopolitičke okolnosti, ovakva energetska povezivanja u regionu posebno su značajna, a to je upravo prepozato i od strane EU, koja je iz različitih fondova za podršku ovom projektu izdvojila oko 250 miliona evra.

Grafički prikaz zavisnosti balkanskih zemalja od ruskog gasa u 2021. godini prema www.statista.com (foto: cegit.org)

Potencijalne alternative

Uprkos tome što je EU nastala kao Evropska ekonomska zajednica koja teži slobodnom tržištu u svetlu potpuno novih okolnosti, finansiranje projekata diversifikacije energenata može se protumačiti ne samo kao ekonomski već i politički potez, odnosno svojevrsno političko-ekonomsko osnaživanje same Unije. Veliki broj zemalja članica, naročito one koje su po padu Berlinskog zida krenule putem evroatlantskih integracija u međuvremenu su uvidele ranjivost i zavisnost od velikog ruskog uticaja u sektoru energetike. Naime, više od polovine uvoza gasa, prema dostupnim podacima iz 2021. godine iz Rusije je dolazilo upravo na prostor zemalja bivšeg Varšavskog sporazuma, pa je tako u pomenutom periodu Slovačka uvozila 68%, Mađarska 61%, Češka 55%, a Poljska 50% gasa. Međutim, uvođenjem sankcija Moskvi nakon početka invazije na Ukrajinu, ove zemlje su od strane Ruske Federacije proglašene neprijateljskim, pa je takav potez Kremlja ovim zemljama ponovo na sam vrh prioriteta postavio pitanje pronalaženja alternativnih načina dobavljanja i obezbeđivanja neophodnih energenata.

Za razliku od njih čini se da je Balkanu nešto drugačija situacija, budući da najveća alternativa ruskom gasu oličena kroz TAP i TANAP (balkanski gasovod koji se završava se u evropskom delu Turske) upravo prolazi kroz jedan deo poluostrva. Ipak, iako ovo predstavlja dobru polaznu osnovu za dalju diversifikaciju, postoji i očigledan problem koji se ogleda u činjenici da pomenuti gasovod bar u skorije vreme ne može proći kroz sve zemlje, te stoga može doći do međusobnog uslovljavanja i usložnjavanja celokupne bezbednosne situacije na Balkanu. Sa druge strane, Rusija koja trenutno energetski vlada ovim prostorom, gotovo je izvesno da neće dopustiti da joj neko oduzme tu moć, koju stvaruje pre svega preko Turskog toka, putem koga gas stiže i u Srbiju. Međutim i jedan i drugi gasovod, odnosno TAP i Turski tok, ipak ne pokrivaju celu teritoriju Balkana, te su u planu i izgradnje Jonsko-jadranski gasovoda od Fjera u Albaniji do Splita u Hrvatskoj, kao i Tesla gasovoda od Grčke do Austrije.

Posmatrajući poziviju Srbije, najizvesnija alternativa čini se da je aktuelna interkonekcija na grčko-bugarski krak, s tim da se kao ključno pitanje postavlja mogućnost potpunog priključivanja na ovaj gasovod do kraja naredne godine. Naime, moguće je čuti mišljenja koja govore u prilog tome da će biti potrebno mnogo više vremena nego što je predviđeno da bi se Srbija povezala na pomenuti krak, prevashodno iz razloga što nije dovoljno samo da postoji gasovod, već i da se isporuče zahtevane količine gasa, a uz to neophodno je i proveriti kapacitet izvornog gasovoda, pritisak u cevima kao i sve druge prateće elemente i zahteve.

Nafta i Balkan

Kao što je već pomenuto, sankcije EU i potezi Moskve nisu bili usmereni samo na pitanje nesmetanog snabdevanja gasom. Naime, u osam paketa sankcija koje je EU do sada uvela uvela došlo je i do podjednako velike krize sa naftom koja se ubrzo prelila i na Balkan. Ključni nedostatak ovog dela Evrope jeste veoma mala zastupljenost naftovoda, jer trenutno okosnicu dopremanja ovog energenta čine dva naftovoda. Za Bugarsku i Grčku to je naftovod koji vodi iz Burgasa do Aleksandropolija, dakle vrlo važnog energetskog čvorišta ne smo Grčke, već i Balkana, a sa druge strane u pitanju je ranije pomenuti JANAF, naftovod koji snabdeva Hrvatsku i Srbiju ali i Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu u kojima se grana. Kao zemlja koja u najvećoj meri zavisi od nafte koja stiže naftovodom JANAF, Srbija je sada energetski veoma ugrožena, a država je dodatno pogođena time jer je svoju Naftnu industriju Srbije privatizovala, prodajući je ruskom Gaspromu. Kao potencijalni odgovor na pomenute okolnosti nedavno je nakon bilateralnog sastanka sa mađarskim zvaničnicima načelno postignut dogovor o izgradnji naftovoda koji bi naftom snabdevao Srbiju iz Mađarske, koja ovaj energent dobija kroz najveći evropski naftovod „Družba”.

Iako bi se na taj način energetska stabilnost Srbije značajno povećala, budući bi se obezbedila dva nezavisna kraka snabdevanja, suštinski problem ne bi bio rešen, jer novi krak ne bi značio i diversifikaciju izvora, već samo novi pravaca dopremanja ruskog energenta. Kako bi se ova situacija u budućnosti unapredila, prava alternativa leži u projektima koji se manje-više uspešno razmatraju već godinama unazad. Tako se u budućnosti očekuje izgradnja naftovoda AMBO koji bi povezivao Bugarsku, Severnu Makedoniju i Albaniju, kao i vrlo ambiciozni Pan-Evropski naftovod, koji bi išao iz Konstance, preko Srbije do Trsta u Italiji, prolazeći kroz Hrvatsku i delom Sloveniju. Imajući sve ovo u vidu, čini se dakle da se može napraviti svojevrsna paralela između problema nesmetanog snabdevanja naftom i gasom. Naime, zemlje ubrzano deluju u pravcu diversifikacije i pronalaženja alternativa, pravljenje novih terminala, naftovoda i gasovoda, te sve češće dolazi do bilateralnih i multilateralnih susreta najviših zvaničnika. U skladu sa tim i Srbija teži diversifikaciji energenata a pored pomenutog gasnog interkonektora i naftovoda iz Mađarske, u poslednje vreme čini se da se u sektoru energetike pomoć na pronalaženju rešenja očekuje od Norveške i drugih skandinavskih zemalja.

Nemanja Stevanović

Student Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu, smer Međunarodni odnosi. Od 2022. godine angažovan je kao istraživač Centra za geostrateška istraživanja i terorizam.
Student Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu, smer Međunarodni odnosi. Od 2022. godine angažovan je kao istraživač Centra za geostrateška istraživanja i terorizam.

Najnovije