Iako je sigurnost pojam koji se najčešće vezuje uz pridjev fizička, odnosno uz razne vrste napada, ponajviše terorističke, moderno doba donosi još veći izazov, a to je energetska sigurnost, koja će u budućnosti imati najveći značaj. Kada govorimo o energetskoj sigurnosti, prvenstveno se misli na opskrbljenost neobnovljivim izvorima energije, od kojih su posebno važni plin i nafta. Budući da Srbija, kao i sve zemlje regije, nema svojih izvora s kojima bi zadovoljila energetske potrebe, ona ovisi o drugim državama. U tom pogledu, kada je riječ o opskrbljenosti plinom i naftom, najviše se oslanja na Rusku Federaciju.
Podaci Agencije za energetiku Republike Srbije pokazuju da je Srbija 2019. godine vlastitom proizvodnjom podmirila svega 12,6% potreba za plinom, dok je ostatak namirila uvezavši ga iz Rusije. Stoga se nameće pitanje, s kakvim bi se izazovima mogle suočiti države, koje se oslanjaju samo na jednu zemlju, u ovom slučaju Rusku Federaciju, kada je opskrba plinom posrijedi. Poznato je da Rusija ima najveće svjetske rezerve plina, ugljena i uranija, a po zalihama nafte na svijetu nalazi se na 7. mjestu, što je čini energetskim gigantom.
Da državni vrh Srbije ima jedan od ciljeva stjecanje veće energetske sigurnosti, što bi se postiglo oslanjanjem na više izvora, dala je do znanja ministrica rudarstva i energetike Srbije Zorana Mihajlović, rekavši kako Srbija želi omogućiti da kroz njen teritorij prolazi plin iz različitih država, ne samo iz Rusije, kao i da se interkonektorima poveže sa svim susjednim državama u regiji. Jedan od načina na koji bi se to ostvarilo je uspostavljanjem balkanskog kraka Niš – Dimitrovgrad – Sofija, koji bi se priključio na Transanatolijski plinovod (TANAP), kojim bi se plin dopremao iz Azerbajdžana. Drugi bitan plinovod, na koji bi se Srbija također u budućnosti mogla priključiti je Transjadranski plinovod (TAP), kojim plin od Kaspijskog jezera pred obalom Azerbajdžana, preko Gruzije, Turske, Grčke, Albanije, te Jadranskog mora, stiže do juga Italije.
Treća opcija je stvaranje novog plinovoda, takozvanog istočnomediteranskog, kojim bi plin dolazio iz Izraela. Ta trasa bi bila Izrael – Cipar – Kreta – Peloponez – Atena – Solun – Sofija – Niš. Upravo prva dva spomenuta toka, TANAP i TAP, uz Južnokavkaski plinovod (SCP) čine sistem zvan „Južni koridor”. Tako bi Srbija spojivši se na južni koridor dobivala ovaj energent preko Turske i Bugarske, a ne Ukrajine i Mađarske kao što je to do sada bio slučaj, čime bi se dodatno osigurala ukoliko bi ponovno došlo do krize u Ukrajini. Treba reći i kako je neovisnost od Ukrajine, odnosno njene transportne uloge, dijelom postignuta početkom ove godine puštanjem u rad plinovoda „Balkanski tok” kojim se ruski plin doprema u Srbiju preko Turske i Bugarske. Iako je ovaj plinovod magistralnog karaktera i dio je projekta „Turski tok”, nema dileme da će Srbija u budućnosti nastojati izvršiti diverzifikaciju energetskih izvora i time smanjiti ovisnosti o Rusiji.
Upravo bi se diverzifikacijom plinovoda mogao izbjeći scenarij sličan onome koji se zbio prošle godine, kada je Rusija 16.12.2020. godine nakratko obustavila isporuku 50% plina Bosni i Hercegovini, a kako je kasnije izjavljeno bila je riječ o tehničkoj greški. Pa ipak, tom prilikom je Janez Kopač, direktor Tajništva Energetske zajednice izjavio: „Ima sasvim dovoljno prostora da se uveze koji god plin želite – iz Norveške, iz SAD, terminala tečnog prirodnog gasa (LNG), Holandije, Ukrajine”. Kako bi smanjila ovisnost o Ukrajini, kroz koju i dalje prolazi najznačajniji plinovod za Evropu, Rusija se odlučila za projekt „Turski tok”, kojim se plin iz ove zemlje do Mađarske i Austrije doprema preko Turske, Bugarske i Srbije. Iz perspektive Srbije, ovaj projekt je također značajan jer se Srbija na ovaj tok priključila početkom ove godine.
Pokušaj zaobilaženja Ukrajine pri isporuci plina, Moskva je već djelomično ostvarila i puštanjem u rad plinovoda „Sjeverni tok”, kojim se plin transportira od ruskog grada Viborga do nemačkog Greifswalda, te se na taj način opskrbljuje zapadna Evropa. Prva linija počela je isporučivati plin 2011, a druga 2012. godine. No, s razvojem ovog projekta se nastavilo dalje, tako da bi on u budućnosti trebao biti zaokružen dovršavanjem drugog plinovoda, odnosno „Sjevernog toka 2”, čija je trasa Ust-Luga-Greifswald. Realizacija ovog projekta popraćena je velikim diplomatskim i političkim pritiscima, ali i prijetnjama Sjedinjenih Američkih Država da će uvesti sankcije svima onima koji će biti korisnici ovog plinovoda u budućnosti. No, čini se pak da je unatoč tomu Nemačka i dalje ustrajna da se ovaj projekt ostvari, kao i Nizozemska, Francuska i Austrija koje također zagovaraju njegovu gradnju.
Drugi važan događaj, kojim bi se smanjila ovisnost regije o Rusiji po pitanju plina je početak rada LNG terminala za ukapljeni prirodni plin u Omišlju, na otoku Krku u Hrvatskoj. Zahvaljujući ovom terminalu, koji je s radom počeo početkom ove godine, plin se doprema iz Sjedinjenih Američkih Država. Tako je Hrvatska, koja je dosad ovaj energent uvozila isključivo iz Rusije, preko Gazproma, djelomično riješila pitanje ovisnosti o Rusiji, a i nametnula se kao izvoznik ukapljenog plina, za koji su najviše zainteresirane Mađarska i Ukrajina. Upravo je Hrvatska 2019. godine bila najveći kupac ruskog plina na Balkanu, a Srbija se nalazila na četvrtom mjestu, iza Grčke i Bugarske. Koliko je energetska diverzifikacija važna i ostalim zemljama govori činjenica da je 80% kapaciteta LNG terminala na Krku već rezervirano do 2027. godine (najveći dio upravo od Mađarske), unatoč činjenici da je ukapljeni plin skuplji od prirodnog.
Da se prevlast oko plina ne vodi samo na relaciji Rusija – SAD, govori i slučaj istočnog Mediterana, gdje su akteri Turska i Grčka. Spor se vodi oko korištenja morskih područja, u svrhu vođenja istraživanja koja se tiču nalazišta nafte i plina, a kasnije i eksploatacije. Naime, sporna područja se nalaze oko manjih, nenaseljenih grčkih otoka, uz tursku obalu, ali i velikih kao što su Krit i Kipar. Zakon kaže kako otoci polažu pravo na ekskluzivnu ekonomsku zonu od 200 nautičkih milja oko njih, no to se pretežno odnosi na naseljene otoke. No, kao što je slučaj s grčkim otočićem Kastelorizom, koji je nenaseljen, a nalazi se svega 3 kilometra od Turske, kada se ta zona preklapa s teritorijalnim vodama Turske, dolazi do sukoba interesa. Tako je nedavno, u osmom mjesecu prošle godine, Turska u grčke vode poslala brod za istraživanje nafte i plina. Takav potez izazvao je veliko nezadovoljstvo Grčke, kao i Evropske unije, kojoj je također u cilju da, ukoliko se pronađu nalazišta nafte i plina u Sredozemnom moru, stekne veću energetsku nezavisnost od Ruske Federacije. Kako bi se razriješila situacija na istočnom Mediteranu, jedino rješenje je postizanje dogovora između Turske i Grčke, no znajući povijest odnosa ove dvije države, mala je vjerojatnost da će sporazum skoro biti postignut.
No, da se vratimo na slučaj Srbije i njene opskrbljenosti plinom i naftom. Poznato je kako je ruski gigant „Gazprom neft” 2009. godine kupio Naftnu industriju Srbije (NIS) po cijeni od 400 milijuna eura. Prodaja je realizirana za vrijeme mandata predsjednika Srbije Borisa Tadića, bez prethodnog raspisivanja natječaja. Tada je „Gazprom neft” postao vlasnik 51% dionica, a 2011. godine povećao je taj udio na 56,15%, dok je 29,87% dionica ostalo u vlasništvu Republike Srbije. Činjenica koja se često prešućuje je da je tada, 2009. godine, u sklopu kupovine, Rusija postala vlasnik ne samo pumpi, rafinerija, Naftagasa, već i koncesija za ležišta nafte i plina koja je Srbija imala u zemlji (Vojvodina) i inozemstvu (Angola, Nigerija, Libija, Venezuela, Iran i Irak). Time se Srbija praktično odrekla svojih ležišta nafte i plina, ne zaštitivši svoje interese.
Valja napomenuti, da iako službeno „Gazprom neft” nije kupio ležišta u Srbiji, jer su ona državni resurs i kao takva ne prodaju se, stekao je ugovorom pravo na istraživanje i eksploataciju izvora plina i nafte koji su bili u vlasništvu NIS. Dakle, iako je država i dalje zakonski vlasnik, pravo na korištenje ima NIS, odnosno njegovi vlasnici, a to je ruski „Gazprom neft”. Zbog ovog propusta problemi su se počeli javljati kada je NIS krenuo vršiti istraživanja po Vojvodini, koja su naišla na veliki otpor mještana, lokalnih vlasti te ekoloških udruga, budući da je ustanovljeno kako se istraživanja ne odvijaju po propisima te ugrožavaju stanovništvo, njihovu imovinu i okoliš. Mnogi mještani Palića i Srbobrana iskazali su nezadovoljstvo, neki su najavili tužbe, a neki su ih već i podnijeli, doduše bez uspjeha, ali uz opasku da razmatraju da slučaj predaju i Evropskom sudu za ljudska prava. Ishitrena prodaja NIS tako može imati dugoročno veoma štetne posljedice ne samo po ekonomiju Srbije, već što je mnogo bitnije i po prirodne resurse.
Jasno je da energetska sigurnost za male igrače kao što je Srbija i ostale zemlje regije ne postoji. Prvenstveno jer nemaju vlastite energetske izvore nafte i plina, odnosno oni koje imaju su nedostatni i njima ne mogu zadovoljiti sve svoje potrebe. Stoga će zemlje Balkana uvijek ovisiti o nekome. Zasad to je Rusija, a kako stvari stoje i ostat će, iako SAD imaju pretenzije da ojačaju svoj utjecaj na polju energetike u Evropi, što su i pokazale projektom LNG terminala na Krku. Premda Srbija i dalje ovisi o Ruskoj Federaciji, kada je opskrba ovim energentima u pitanju, u cilju je da se provede diverzifikacija energetske opskrbljenosti, prije svega spajanjem na tokove TANAP i TAP.
Jedan od dugoročnih ciljeva je svakako povećanje i energetske efikasnosti, okretanje ka obnovljivim izvorima energije, kao i provođenje dekarbonizacije, što je zasigurno najveći izazov. U prilog tome govori i da bi uskoro u Skupštini trebao biti usvojen Zakon o obnovljivim izvorima energije, koji bi kako navodi Janez Kopač, direktor Tajništva Energetske zajednice, otvorio vrata velikim investicijama u vjetroparkove i solarne elektrane. Ukoliko je ova informacija točna, to bi uistinu bio veliki korak naprijed ka postizanju energetske bezbjednosti i nezavisnosti.
Idi nazad
