Prošle godine, Turkmenistan je proslavio 25. obljetnicu otkako je usvojio status neutralnosti, odnosno otkako je Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila specijalnu rezoluciju kojom je Turkmenistan proglašen vojno neutralnom zemljom. Tim povodom je u periodu 11-12.12.2020. godine održana i međunarodna konferencija pod nazivom „Politika neutralnosti i njena važnost u osiguravanju međunarodnog mira, sigurnosti i održivog razvoja” u Ašhabadu.
Danas, gotovo 26 godina kasnije, Turkmenistan je jedina država koja je od strane UN zvanično priznata kao vojno neutralna. Koliko je ova činjenica bitna Turkmenistanu, govori i podatak da je datum kada je izglasana spomenuta rezolucija proglašen Nacionalnim danom Turkmenistana. Trajna neutralnost unijeta je i u ustav ove zemlje kao i u nacionalnu legislativu, te predstavlja okosnicu unutarnje i vanjske politike. Čak je i ova 2021. godina na inicijativu Turkmenistana proglašena međunarodnom godinom mira i povjerenja na 73. sjednici skupštine UN. Uz sav značaj koji Turkmenistan bar deklarativno daje neutralnosti, koliko je ovakva politika utjecala na njenu sigurnost i sveopće dobrostanje u državi?
No, unatoč neutralnosti, čini se da položaj Turkmenistana ipak i nije tako siguran. Na to najviše utječe njegov južni susjed Avganistan, u kojem sukobi bukte već desetljećima, a posebno su problematične sjeverne pokrajine Avganistana - Faryab, Jawzjan i Balkh. Tako je 2016. godine došlo do incidenta kada su u petom mjesecu vrlo vjerojatno talibani na granici ubili 27 graničara. Kasnije je Ministarstvo obrane Turkmenistana reklo roditeljima jednog od stradalih vojnika kako je počinio samoubojstvo te nikakvo službeno priopćenje nije izdano povodom toga.
Niti taj, kao i ostali slični incidenti ipak nisu uspjeli poljuljati prijašnju odluku o vojnoj neutralnosti. Prilikom prve inauguracije predsjednik Gurbanguly Berdimuhamedov je potvrdio dotadašnje stavove o neutralnosti, ali i naglasio kako će granica s Avganistanom biti prioritet za nacionalnu sigurnost. Za sad je Turkmenistan ipak uspio održavati balans i izbjeći veće sukobe, održavši diplomatske odnose i sa službenim vlastima i sa Talibanima.
O tome koliko je Turkmenistanu stalo da održi diplomatske odnose sa svima koji imaju određenu vrstu vlasti u Avganistanu, govori i činjenica da je čak i nakon terorističkog napada 11.9.2001. godine tadašnji predsjednik Saparmurat Niyazov odbio dopustiti Nijemcima da naprave bazu za svoje zrakoplovstvo u Turkmenistanu, ističući princip vojne neutralnosti. No, iako se Turkmenistan diči neutralnošću, pokušava balansirati te surađuje i sa SAD, pri čemu SAD pruža podršku Turkmenistanu u programima koji se tiču sigurnosti granica i regionalne sigurnosti. Važno je napomenuti i da je ova zemlja, kao i SAD, član Vijeća euroatlantskog partnerstva, NATO institucije te OSCE. No, SAD nije jedina zemlja s kojom Turkmenistan nastoji surađivati.
U ljeto 2016. godine, u vrijeme spomenutog incidenta, turkmenska vlada pozvala je predstavnike susjednih avganistanskih pokrajina, graničnu policiju i paramilitarne zapovjednike, a premda razlog tog posjeta nije javno iznesen, vjerojatno je sigurnost na granici bila motiv. U isto vrijeme dogodio se i posjet Turkmenistanu ruskog ministra obrane Sergeia Shoigua. Ruski mediji su tada prenijeli kako je Shoigu došao u Ašhabad da ponudi pomoć u ojačavanju vojnih sposobnosti Turkmenistana, uključujući prodaju oružja i vojne treninge. Potom su izvijestili i kako je Turkmenistan prihvatio rusku pomoć.
Prošle godine su ove dvije države ratificirale sporazum o sigurnosti koji datira još iz 2003. godine. Sporazum uključuje suradnju u suočavanju s terorizmom, organiziranim kriminalom, krijumčarenjem drogom, pranjem novca i ostalim sigurnosnim izazovima. Nepotvrđeni izvori su u isto vrijeme naveli kako su ruski vojnici već godinu dana prisutni na granici Turkmenistana i Avganistana. Ovaj sporazum ukazuje da se Turkmenistan počeo okretati stvaranju čvršćih partnerskih odnosa u polju sigurnosti, u prilog čemu govori i podatak da je 2018. godine tadašnji zapovjednik ruskog Središnjeg vojnog okruga, general Yevgeny Ustinov, govoreći o povećanoj suradnji sa centralnoazijskim zemljama, spomenuo i obnovljene pripreme s vojskama Turkmenistana i Uzbekistana.
Pritom su Turkmenistan i Uzbekistan jedine dvije centralno-azijske zemlje koje nisu članice Organizacije Ugovora o zajedničkoj sigurnosti, a koju predvodi Rusija. Naime, dok je Uzbekistan bio zemlja članica sve do 2012. godine, Turkmenistan to nikada nije bio. Čak nije ni član Zajednice nezavisnih država, tj. gospodarskog, političkog i ekonomskog saveza kojeg čini devet bivših sovjetskih republika. Iako je Turkmenistan jedan od osnivača ovog saveza, nikada nije ratificirao povelju, no od 2005. godine ima status pridruženog člana.
I dok je pozicija neutralnosti zasigurno pomogla Turkmenistanu da izbjegne učestvovanje u potencijalnim većim sukobima i ratovima, vrlo je vjerojatno da je i zbog te odluke ostao zakinut u drugim područjima, kao što su ekonomija i razvoj. Budući da u vojnom smislu Turkmenistan nema partnerske zemlje, to se odrazilo i na ekonomiju, gdje mu također manjka stalnih partnera.
Upravo pogoršana ekonomska situacija u državi može biti jedan od razloga ponovnog okretanja Rusiji. Naime, Turkmenistan je zemlja koja je šesta u svijetu po zalihama prirodnog plina, valja imati u vidu da je Rusija dugo godina bila njegov najveći kupac. Ipak, to se promijenilo 2016. godine kada je suradnja u potpunosti prestala i obnovljena je tek 2019. godine, ali u mnogo manjem obimu.
Trenutno Turkmenistan najviše prirodnog plina izvozi u Kinu, otkako je krajem 2009. godine otvoren plinovod centralna Azija – Turkmenistan. Također, 2017. godine prekinuta je isporuka plina Iranu zbog neplaćenih dugova, zbog čega je Kina sada glavni, a skoro pa bi se moglo reći i jedini ozbiljni kupac turkmenskog plina. Kako bi doskočili ovom problemu, započet je projekat izgradnje novog plinovoda (TAPI plinovod) kojim bi se plin iz Turkmenistana dostavljao Pakistanu i Indiji preko Avganistana. Upravo je to jedan od najvažnijih razloga zašto je neophodno da Turkmenistan održava dobre odnose s Talibanima.
Iako se izjašnjava kao vojno neutralna zemlja, po postupcima Turkmenistana može se zaključiti kako ova država teži ka tome da ostvari koliko-toliko stabilne partnerske odnose, s prije svega moćnim zemljama. Dobra suradnja sa svjetskim silama kao što su SAD, Rusija i Kina dodatno podupire njegovu vojnu neutralnost, jer bi u suprotnom ova zemlja ipak iskazivala naklonost samo jednoj strani ili pak rizikovala sopstvenu izolovanost. Sa SAD surađuje čak i u polju sigurnosti, te im je čak omogućio da se koriste njegovim zračnim prostorom u svrhu takozvanih spasilačkih operacija i radi pružanja humanitarne pomoći za vrijeme rata u Avganistanu. No, Turkmenistan ipak nije dozvolio da SAD naprave vojnu bazu na njegovom teritoriju.
S druge pak strane, s Ruskom Federacijom Turkmenistan ima toplo-hladne odnose, ali u zadnje vrijeme oni su opet poboljšani, prije svega zbog sve gore ekonomske situacije u zemlji. Upravo je ekonomska kriza doprinijela tome da Turkmenistan počne tražite nove partnere, na polju ekonomije, a zasad najbitniju ulogu u tome ima Kina, kao najveći kupac turkmenskog plina. Kako su ekonomija i sigurnost, odnosno vojna suradnja usko povezane, treba pričekati i vidjeti hoće li politika neutralnosti uspjeti opstati.
Idi nazad
